Ahead of the 30th anniversary of the Dayton peace agreement that ended the 1992-95 war, citizens of Bosnia and Herzegovina are the most dissatisfied in the Western Balkans with the way they are being governed, an opinion survey highlighted.

Read more at Balkan Insight here.

The post Bosnians ‘Most Dissatisfied in the Balkans’ with their Politics – Is Brussels Listening? appeared first on Democratization Policy Council.

Facing a ban from holding office and desperate to cling to power, Milorad Dodik must be prevented from stepping up his dangerous threats of Serb secession from Bosnia and Herzegovina.

Read more at Balkan Insight here.

The post After the Bosnian Court Finds Milorad Dodik Guilty, What Next? appeared first on Democratization Policy Council.

Joe Biden’s outgoing administration has less than a week to ensure its latest sanctions on Balkan leaders are not only transformative, but difficult for the incoming Donald Trump government to undo.

Read more at Balkan Insight here.

The post Time is Running Short for New US Sanctions in Balkans to Work appeared first on Democratization Policy Council.

The discussion can be viewed here.

The post Dayton at 30: University of Michigan Panel appeared first on Democratization Policy Council.

The post DPC participates in Sarajevo Security Conference appeared first on Democratization Policy Council.

Kao član istraživačkog konzorcija na GEO-POWER-EU Horizon projektu, blisko sam uključen u prikupljanje podataka o Bosni i Hercegovini (BIH) za GEO-POWER-EU interdependence bazu podataka koju je projekat nedavno razvio. Cilj baze podataka je pružiti podatke o nekoliko društvenih, ekonomskih, sigurnosnih i političkih pitanja, a sa ciljem boljeg razumijevanja međusobnog odnosa šest zemalja Zapadnog Balkana, Istočnog partnerstva, koje se sastoji od Moldavije, Ukrajine i Gruzije) sa pet ključnih geopolitičkih aktera: EU, SAD-om, Kinom, Rusijom i Turskom. Iako je prva verzija baze podataka sada dostupna za javnu upotrebu, samo iskustvo u identifikaciji i prikupljanju podataka bilo je dinamično i izazovno.

Jedan od najvećih izazova u identifikaciji podataka za bazu podataka je nedostatak dostupnih podataka za veliki broj indikatora, a dijelom je omogućemo izazovnim institucionalnim okvirom BiH, što otežava identifikaciju relevantnih institucija koje služe kao depozitar potrebnih podataka. Ovo je možda najveća razlika između BiH i drugih zemalja koje su predmet baze podataka, a nešto što je Venecijanska komisija istakla prije skoro dvije decenije, 2005. godine.

Jedan primjer nedostatka dostupnih podataka je indikator „Broj osoblja u diplomatskim misijama “u vremenskom periodu 2007-2024. Ovo je uključeno u bazu podataka kako bi se doprinijelo razumijevanju obima interesa i angažmana u jednoj zemlji od strane navedenih pet ključnih geopolitičkih aktera, i to od 2007. godine. Razlog zašto je prikupljanje ovog podatka bilo posebno izazovno je prilično jednostavan: ne postoji dovoljno kadrovskih kapacitetu u Ministarstvu vanjskih poslova BiH za prikupljanje takve dokumentacije, što je potvrdio neimenovani državni službenik.

Ovo ukazuje na nekoliko stvari. Prvo, podaci koji bi trebali biti arhivirani negdje u institucionalnim bazama podataka nisu arhivirani, što ukazuje na sistemski nedostatak pri digitalizaciji takvih dokumenata. Uprkos stranim naporima poput UNDP projekta “Digitalna transformacija u Bosni i Hercegovini 2020-2026”, evidentno je da jačanje institucionalnih kapaciteta nije među prioritetima političkih aktera u državi.

Drugo, postoji hroničan nedostatak ljudskih resursa unutar nekih institucija u zemlji kada je u pitanju prikupljanje i pružanje informacija koji se mogu tražiti putem Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH. Ako se ovaj zakon ne provodi sada u potpunosti, razumno je zapitati se o kapacitetu zemlje da to sistematski čini tokom procesa pristupanja EU, a potencijalno i u budućnosti ako postane članica.

Treće, istraživač ili bilo koji zainteresirani građanin susrest će se s mnoštvom drugih izazova vezanih za dostupnost i sistematizaciju, a također i pronalazak volje unutar državnih institucija spremnih pomoći u pružanju takvih informacija.

Ove tri prepreke nisu ograničene samo na ovaj konkretan pokazatelj i kapacitete Ministarstva vanjskih poslova, već i na druge institucije koje bi trebale prikupljati i arhivirati podatke koji su u mnogim drugim zemljama dostupni.

Iako je prikupljanje podataka za Bosnu i Hercegovinu u nekim slučajevima bilo izazovno, činjenica da su podaci na kraju prikupljeni i sistematizirani pružit će budućim istraživačima i građanima BiH adekvatne temelje na kojima mogu graditi nove javne politike, analize i istraživanja. Orijentacija projekta ka dugoročnim ciljevima i njegov istraživački pristup geopolitici i analizama mogli bi u naredne dvije godine ukazati na mapu puta za efikasnije prikupljanje podataka i njihovu dostupnost građanima. Kao istraživač u oblasti međunarodne sigurnosti, sljedeći indikatoru su bili posebno zanimljivi u kontekstu odnosa unutar zemlje.

Jedan primjer je ilustrovan u nastavku, a ističe broj mirovnih trupa u zemlji:

Izvor ovih informacija uključivao je lokalne medije i službene politike država koje učestvuju u Operaciji Althea. Ono što se ističe jeste postepeno povećanje broja trupa EUFOR-a stacioniranih u zemlji, a kao dio Operacije Althea, misije EU za provođenje mira zadužene za osiguranje „sigurnog i bezbjednog okruženja “. Mandat misije je uspostavljen Aneksom 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma, a djeluje u okviru aranžmana Berlin-plus za podršku NATO-a. Nekoliko država koje nisu članice EU doprinose snagama, a najveći kontingent dolazi iz Turske. Od 2010. godine, broj vojnika, kao i uključenih zemalja, smanjen je na oko 600 vojnika, čak i kada je došlo to političkih tenzija, a koja su doživjela svoj vrhunac krajem 2021. /početkom 2022. godine. To je ostao slučaj sve do početka invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, nakon čega je broj pripadnika EUFOR-a efektivno udvostručen. Sada je otprilike tri puta veći od nivoa snaga prije četiri godine. ( Primjer 1. Povećanje trupa u Operaciji Althea – prikazano ispod).

Još jedan trend koji mi je privukao pažnju ilustrovan je na grafikonu ispod, a vizualizira period relativne međunarodne izolacije između 2012. i 2022. godine, tokom kojeg je postignut vrlo mali napredak na putu integracija u EU, odnosno NATO, dok su istovremeno zvaničnici BiH imali vrlo malo posjeta stranih lidera zemlji. To odgovara periodu općih pojačanih tenzija među lokalnim političkim akterima, uključujući secesionističku retoriku iz Republike Srpske (RS), jednog od dva entiteta unutar BiH, kao rezultati izbora koji nisu u potpunosti implementirani zbog političkih blokada.

Pri kreiranju javnih politika, a čiji su izvor podaci prikupljeni kvalitativnom metodom, uvijek je važno imati u vidu i eventualnu ogranićenost podataka ukoliko se posmatraju izolovano. Međutim, zajedno s kvalitativnim uvidima i analizom, podaci koji se pravilno prikupljaju tokom vremena mogu doprinijeti ne samo razumijevanju političkih odnosa u skoroj prošlosti, nego i adekvatnoj analizi sadašnje političke situacije. Baza podataka koju je razvio GEO-POWER-EU pruža vrijedan uvid u Bosnu i Hercegovinu, kako objedinjavanjem dostupnih informacija, tako i demonstracijom značajnih nedostataka u podacima. Popunjavanje ovih nedostataka, osiguravanje pristupa građana podacima koji bi trebali biti javno dostupni i osiguravanje da donosioci politika i nezavisni analitičari mogu doprinijeti donošenju odluka i politika trebalo bi se smatrati prioritetom ne samo za institucije BiH, već i za Evropsku uniju i njene države članice koju BiH vide kao dio EU.

This was funded by the European Union’s H2020 Research and Innovation program under grant agreement #101132692 – GEO-POWER-EU – HORIZON-CL2-2023-DEMOCRACY-01

The post BiH institucije i razvoj javnih politika – GEO-POWER-EU perspektiva appeared first on Democratization Policy Council.

Tokom prošle sedmice, pojavio se nalet šaputanja, nepotvrđenih glasina i naposljetku procurjelih dijelova planova da se iz temelja promijeni društveno, političko i ekonomsko okruženje Bosne i Hercegovine (BiH). Iako je očito da je u pripremi već neko vrijeme, sve ovo se odvija tokom posebno vrelog jula, dok je većina građana ove zemlje na zasluženom odmoru ili provode vrijeme sa prijateljima i porodicom koji su otišli iz države tokom i poslije rata, i koji su često u čudu što se njihovi domaćini nisu pridružili masovnom odlasku.

Planovi visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne promjene izbornog sistema države manje od 70 dana prije općih izbora su zabrinjavajući i problematični na više nivoa.

U smislu sadržaja, detalji i matematika planiranih izmjena su po dizajnu komplikovani; u dijelovima su objašnjeni i kontekstualizirani kako u javnost izlaze detalji netransparentnih planova. Mora biti komplikovano, jer iziskuje izborni inženjering i naknadno namještanje ishoda koje želi HDZ BiH. Željeni “odgovor” je poznat, pa se u skladu s time mora razviti i formula. Najdrskije od svega je apsolutni nedostatak bilo kakvog interesa za poboljšanje direktne odgovornosti izabranih zvaničnika prema izbornom tijelu ljudskih bića. Zvaničnici nisu izabrani, nisu čak ni birani; izvući će ih se iz namještenih izbornih rezultata a kompletno odvojenih od izbornog tijela građana. Za druge elemente se tvrdi da im je namjera uklanjanje mogućnosti blokade Vlade Federacije u interesu “funkcionalnosti;” međutim, zajedno sa najproblematičnijim izbornim elementima (tzv. Ljubićeva „implementacija“) to bi se brzo i lako izdvojilo kao nevažno.

Kao i sa prethodnim verzijama “izborne reforme”, sa ranijim pritiskom SAD i EU, efekat je produbljivanje etnokratskog feudalizma u BiH – i dalje sprečavanje svakog napora odozdo prema gore da se iskorijeni. Nadalje, čini se i da se planom zaključavaju rezultati popisa stanovništva iz 2013. godine. Važno je napomenuti da, iako je taj popis stanovništva žestoko osporen, nijedna politička stranka – a posebno nijedna od etnokratskih stranaka (ili pretendenti na njihova prijestolja) nisu zagovarali novi popis stanovništva sljedeće godine. Preostaje samo da se zaključi da nakon što su zgrabili rezultate o etničkoj pripadnosti sa prethodnog popisa stanovništva, nijedna stranka nema interes da ih ponovo pregleda – ili obznani razmjere svog neuspjeha kojeg bi masovni odlazak stanovništva pokazao.

Naredni put kada neka internacionalna razvojna organizacija, projekat podrške demokratiji ili nevladina organizacija organizuju radionicu, ljetnu školu ili program građanskog obrazovanja sa tvrdnjom da su građani BiH jednostavno premalo informisani da razumiju kako demokratija funkcioniše, trebali bi se sjetiti da ne bi trebalo biti iznenađenja oko toga zašto se mnogo ljudi isključi; lako je vidjeti zašto bi ljudi odbili izborni sistem koji zahtijeva kompleksnost da bi se postigli unaprijed određeni rezultati.

Što se procesa tiče, jadna je ironija da posljednji udarac čak i najbljeđim nadama da bi se BiH mogla izvući iz poslijeratne dejtonske luđačke košulje, zadaje Visoki predstavnik.

DPC se godinama zalaže za održavanje Ureda visokog predstavnika i bonskih ovlasti, posmatrajući njegovo očuvanje i ulogu neophodnim dok se Dayton ne zamijeni novim društvenim ugovorom i političkim sistemom sa narodnim legitimitetom. To jeste, sve dok BiH ne bude imala unutrašnju funkcionalnost i pogon da se kreće van poslijeratnih ograničenja koja su zakočila napredak u mnogim dijelovima života. Opstanak ovog rudimentarnog organa Daytona (zajedno sa vojnim sredstvom odvraćanja predviđenim Aneksom 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma) dao je zemlji kritično oruđe. EU više od decenije potkopava OHR, čije postojanje vidi kao zadiranje u njenu ulogu, kao i konceptualno nespojivo sa “perspektivom članstva.”

Ipak, Visoki predstavnik je prihvatio ulogu podrške dezintegrativnim agendama i prolaz za sve one koji već dugo imaju tako nisko mišljenje o BiH i njezinom narodu da su bili spremni zemlju prebaciti u drugi nivo demokratskih standarda. Otkako se saznalo za njegovo imenovanje, Schmidt je slabo informisan i savjetovan; njegov dosadašnji učinak pokazuje da se malo toga promijenilo. Schmidt neće imati kredibiliteta ili moralnog ugleda ukoliko nametne dezintegrativnu i regresivnu esencijalističku izbornu reformu. To će biti njegovo naslijeđe.

Iako ozbiljan sam po sebi, utjecaj primjene bonskih ovlasti u smisli vrijednosti ima još veći značaj. Podrška ovom potezu – za ovu formalnu demonstraciju povlađivanja – od zemalja koje su ga aktivno podržavale i razvijale, ili pasivno dozvolile da dođe u ovu fazu, je demonstracija da Zapad odustaje od BiH jednostavno kao od problema kojim se mora upravljati i smirivati ga. Bosna je jednu cijelu generaciju simbolizirala prvo žrtvu ratova teritorijalnog iredentizma i agresije svojih komšija 1990-ih godina, da bi postala vizija toga kako se država može stabilizirati kroz strateški angažman 2000-ih godina. Ali više od decenije, simbol je neuspjeha tehnokratskog pristupa proširenja EU. Sada se SAD, dosadašnji najjači branilac državnosti BiH među silama Zapada i zagovarač demokratskih principa nasuprot autokratiji, pojavljuje kao glavna podrška Schmidtovoj intervenciji, pridružujući se pristupu koji će produbiti institucionalnu oligarhiju. Pojam građanstva označen je kao potrošan.

Ovo neće propustiti neliberalni rušioci države, pokvarenjaci i oportunisti koji nikad nisu željeli da BiH bude demokratska, funkcionalna, građanska, evropska ili odgovorna. Ne samo da će lekcija biti da složene države i ljudi u njima moraju očekivati sistem vlasti u kojem je njihovo pretpostavljeno pleme najvažnije pitanje, već da će im i EU, SAD i njihovi saveznici, kada im bude odgovaralo, dati novi sloj demokratskog legitimiteta.

Demokratsko samopouzdanje je godinama globalno u padu; dok su autokrate istovremeno, osjetivši povoljan trenutak,  počeli pokazivati mišiće. Politika i proces koji se odvijaju u Uredu visokog predstavnika neće ostati neprimijećeni, posebno kod onih koji su sve vrijeme željeli da ta politika i proces propadnu.

The post Visoki predstavnik podiže bijelu zastavu propasti morala nad politikom Zapada u BiH appeared first on Democratization Policy Council.

Posljednji val ekstremnog oružanog nasilja u SAD je doveo do toga da u javnost dospjelo nekoliko izuzetno kvalitetnih izvještaja i refleksija o američkom društvu, kao i o očitoj nemoći politike – na svim nivoima – da učini bilo šta u smislu razvoja politika od strane moralnog vođstva kako bi se pristupilo ovom jedinstveno američkom užasu.

Jedno od takvih promišljanja može se naći ovdje, gdje autor Alex Kingsbury nudi šablon za sačinjavanje izvještaja za štampu u formi obrasca za popunjavanje, čime se snažno skreće pažnja na ponavljajujuću prirodu i svojevrsnu redovnost ove pojave i posljedičnog dramatičnog ciklusa u SAD. Kroz ovo nam se pokazuje ponavljanje, konstantnost i gotovo prihvaćena nesposobnost izabranih lidera da učine bilo šta, čak da se pretvaraju da žele da riješe problem.

Ovo me navelo da razmislim o sličnoj paralizi na ovoj strani Atlantika, naročito tokom proteklih par godina, u terminima politike i reformi u Bosni i Hercegovini, kao i da se osvrnem na uticaj na demokratsko samopouzdanje u društvima u kojima je socijalni cinizam postao dominantan i u kojima su građani izgubili vjeru da vlasti rade na postizanju kolektivnih dobrobiti.

===

Posljednja posjeta Bosni i Hercegovini predstavnika EU, _________________, okončana je juče, nakon neuspjelih pregovora i uzavrelih iznošenja uslova tokom večere u restoranu __________________.

Američki, ___________ i ______________ predstavnici su dali izjave predstavnicima medija. Tokom ______ dana pregovora nije došlo do značajnih odstupanja različitih pozicija stranačkih lidera koji učestvuju u pregovorima, ________________, _____________, i ___________________; dok __________________ nije bio prisutan zbog ____________________.

Iako nisu bili pozvani na pregovore niti na večeru, predstavnici građanskog društva su pozvani na 45-minutni okrugli sto u hotelu __________________. _________________, poznati aktivista, rekao je da su pregovori demonstracija i dokaz ____________________ i ____________________. ________________ iz nevladine organizacije ___________________ izjavio je da je ___________________ neophodan uslov da bi došlo do pomaka u reformi.

_________________ iz stranke ___________, naveo je da je vrijeme da se ukinu _______________. ________________ je tokom svoje posjete iz susjedne ________________, naglasio kontinuiranu posvećenost te zemlje regionalnoj saradnji te iznio inicijativu za donošenje  Sporazuma o  saradnji s ambasadorom ____________________ u vrijednosti od  __________ Eura.

____________________, politički analitičar iz _________________, s dugogodišnjim iskustvom u regiji, navela je da je neuspjeh obilježio formalne sastanke _______________ tokom proteklih _______ godina i da nije bilo moguće doći do dogovora čelnika, navodeći da je prijeko potrebno uvesti ____________________ i __________________.

Glasnogovornik _________________ je potvrdio da će izbori ____________________ biti održani; dok je_________________ iz _______________ambasade medijima iznio uvjerenje da će ovi izbori biti najvažniji još od ____________________.

The post Politička paraliza iskazana u formatu dopunjavanja rečenica appeared first on Democratization Policy Council.

The post Open Letter to EU, US, NATO appeared first on Democratization Policy Council.

English version here.

Petera sam upoznala prije 20 godina na nekadašnjoj godišnjoj ljetnoj konferenciji o temi demokratije i ljudskih prava u multietničkim društvima, u gradiću Konjicu, Bosna i Hercegovina.  To su bila optimistična vremena, pošto je u tim prvim poratnim godinama još postojalo kako osjetno olakšanje jer se okončao troipogodišnji rat u Bosni tako i osjećaj da život za ljude – i za zemlju – postaje bolji. Konferencija je bila mali dio te ere, a organizovao ju je jedan bosanski profesor koji je tokom rata otišao u Norvešku, ali je bio posvećen tome da okuplja naučnike i studente iz cijelog svijeta kako bi naučili lekcije iz strašnog raspada Jugoslavije, učestvovali u stvaranju novog, mirnijeg puta naprijed. Među tom generacijom je postojao istinski entuzijazam, čvrsto vjerovanje da ljudska prava nisu samo univerzalna, već da su doprinosila miru i sigurnosti ljudi; a osjećaj da je globalno širenje liberalne vrijednosti dobra stvar.

Peter je boravio u dijelovima Bosne tokom rata, a, oslanjanjući se na svoje lično iskustvo života u „mješovitom braku“ u Belfastu, Sjeverna Irska, imao posebnu perspektivu. Kako je putovao po Evropi i svijetu na svom prenosnom biciklu, on je bio prava osoba da govori o besmislu nasilnog sukoba, predatorskoj prirodi oportunističkih političara i manipulišući strahovima i razlikama kako bi kreirale realnosti „mi protiv njih“, i o potrebi za sveobuhvatnim učešćem građana u javnom životu kako bi se oduprijeli ovoj nesretnoj političkoj realnosti. U Derventi – gradu na sjeveru Bosne koji je etnički očišćen na početku rata – je postavljen kao posmatrač na prvim poratnim izborima u jesen 1996. godine. Izbori su imali za cilj da budu korak ka „normalnosti“, ali se brzo shvatilo da su bili preuranjeni, i efektivno su ih iskoristile iste nacionalističke stranke koje su vodile rat kako bi konsolidovale i „legitimizovale“ svoju kontrolu u miru.

Peterov dugogodišnji rad sa de Borda Institutom je zasnovan na njegovom prepoznavanju da izbori, kao vrhunac kolektivnog, javnog odlučivanja, jesu češće nego što nisu manjkavi usljed njihove same strukture. Prostim riječima, zašto ljude u „demokratskim“ društvima uče od rane dobi da je „demokratija“ jednostavno vladavina većine? Kako to da smo prihvatili da je 50% plus jedan odgovarajuća slika volje većine, i osnova za kohezivno i funkcionalno razredno vijeće, seosko vijeće ili državu? I koji bolji sistemi bi mogli pomoći da se osigura manje bipolaran, prepojednostavljen pristup zasnovan na odnosu pobjednik-gubitnik?

Napisao je brojne knjige, priručnike i članke u kojima je opisao bolje opcije, ne samo za izbore i referendume, već za sve oblike donošenja odluka. Ova najnovija impresivna knjiga spaja bogatstvo znanja o teoriji i zamršenostima različitih izbornih sistema, sa njegovim praktičnim iskustvom prilike da vidi na koji način se implementiraju ti sistemi. Ono što je važnije, on objašnjava kako nas je naše oslanjanje na manjkave sisteme odlučivanja dovelo do globalne demokratske krize.

Knjigu počinje pregledom sistema i varijacija izbornih sistema, opisujući laganijim iako informisanim tonom povremeno zbijene koncepte, uključujući glasanje s jednom preferencijom i različite obole preferencijalnog glasanja. Nakon što je objasnio ove koncepte, on istražuje pitanja koja mnogu ignorišu: na prvom mjestu ko odlučuje o tome koje opcije treba da budu na glasačkom listiću, i zašto smo došli do toga da prihvatamo da svako takvo glasanje ili referendum mogu biti samo binarni, sa samo dvije opcije, A ili B?  Umjesto toga, u istinski participativnom i reprezentativnom sistemu, proces utvrđivanja seta opcija koje će biti stavljene na glasanje bi trebao da bude prvi korak, nakon kojeg bi uslijedila demonstracija javne preference za te opcije.   

Ovo vodi ka objašnjenju sistema brojanja de Borda, u kojem glasači mogu da izraze svoja preferirana rangiranja u setu opcija. Ovaj pristup ne samo da dozvoljava veći broj opcija koje treba razmotriti, već i pomaže da se okonča problem (koji su posebno iskusili glasači u sistemu izbor relativnom većinom kao u SAD-u ili UK-u) razmišljanja na način da treba biti „praktičan“ i glasati za onog konja koji ima najviše šanse za pobjedu, a ne glasati prema svojoj savjesti. (To je ideja koja u SAD-u izaziva zanimanje, posebno na nivou gradova.) Da uzmemo primjer generičkog predsjedničkog scenarija u SAD-u, koristeći de Borda sistem, osoba bi mogla navesti kao svoju vrhunsku preferencu kandidata Green partije (Zelene partije), ali bi potom osigurala da njen glas ne bi bio „izgubljen“ navodeći kandidata Demokrata kao svoj drugi izbor.

Nakon svog objašnjenja tih osnovnih principa, on zatim uvodi niz poglavlja u kojima objašnjava kako su različiti regioni i zemlje u koje je putovao imale manje od idealnih rezultata „slobodnih i fer“ izbora nego što bi bilo moguće da su bili korišteni neki drugi sistemi. U Sjevernoj Irskoj, predstavljanje svega kao binarne opcije osigurava nastavak održavanja politike binarnog identiteta. U UK-u, ograničavanje referenduma za Brexit na dva prosta izbora ne samo da je isključilo inovativnije razmišljanje o odnosu Britanije sa EU, već je gurnulo građane u dva tabora koji sve više postaju ne samo oponenti već i neprijatelji, vodeći u procjep koji je podijelio ne samo zajednice već i porodice. Njegova revizija istorije tradicionalnih pristupa glasanju na Balkanu objašnjava istorijsku izbornu dinamiku koja je pomogla izbijanje ratova, a potom i ono što je ograničilo mir – posebno u Bosni.  On čitaoca podsjeća da Kina ima dosta dužu istoriju glasanja od mnogih zemalja na „Zapadu“, a dalje navodi kako je tamo korišteno donošenje odluka prostom većinom za najneliberalnije moguće ciljeve, i osujetilo svaku iluziju istinski više participatornih zajednica.  

Kada sam čula o njegovim putovanjima u Kinu (koja su prekinuta 2020. godine usljed pandemije COVID-19), bila sam šokirana da je mogao govoriti o ovim pitanjima tamo dok jednostavno nije pojasnio da nije govorio o glasanju, već o donošenju odluka u okviru zajednice. Zašto bi neka lokalna zajednica bila primorana da razmotri samo opciju A (investicija u bazen) ili B (investicija u park), kada ljudi zapravo mogu navesti svoje preference za oboje, i dodatno navesti šta misle i o zidu za penjanje? Odjednom postaje lako razmišljati o mnogim primjerima iz sopstvenog života gdje bi ova vrsta otvorenosti i fleksibilnosti rezultirala puno boljim ishodom za svakoga.

Ključna dodatna vrijednost ove knjige je ta da on forsira čitaoca da postavi pitanje temeljnih pretpostavki. Kako se može razmatrati širi istorijski zamah praksi participativnog odlučivanja kada zemlje – uključujući i one na „Zapadu“ koji je preuzeo istorijsko vlasništvo nad demokratskom praksom – nastavljaju da se suoče sa ozbiljnim nedstatkom socijalnog i političkog povjerenja i odgovornosti? Zašto postoji tolika želja da se pitanja tako uproste na način da debata „mi protiv njih“ postaje neizbježna? I zašto su društva toliko spora u procjeni toga na koji način se odluke donose i u pokušaju da poboljšaju prakse donošenja odluka, počevši od lokalne zajednice prema gore?

Dok su možda u prošlosti protivnici (uključujući one koji imaju koristi od polarizirajućeg statusa quo) mogli tvrditi da su takvi preferencijalni pristupi previše komplikovani za upravljanje, to više nije slučaj, jer su kompjuteri više integrisani u evidenciju glasa i potom njegovu obradu. Stoga je jedina stvar koja ovo sprječava edukacija glasača i politička volja.

Prilike su sasvim sigurno izgubljene. Kada se radilo na izradi izbornog zakona u Bosni i Hercegovini nekoliko godina nakon rata, Peterovi preferencijalni sistemi su bili među modelima koje je Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovina dobila na razmatranje. Na kraju, sistem koji su odabrale (vodeće političke partija sa lošim pastirskim upravljanjem bez vrijednosti od strane međunarodne zajednice) je bio možda i najgora moguća opcija, koja je prolongirala sistem koji ne samo da je ohrabrio i podsticao glasanje „za svoju“ nacionalnu partiju, već je i ojačao nacionalističke razlike na račun potencijalne građanske odgovornosti reafirmišući neotuđive osnovne izborne jedinice/distrikte koji su skrojeni etničkim čišćenjem u ratu. Nakon globalne finansijske krize, Island je inicirao široke javne konsultacije o tome na koji bi se način politički sistem te zemlje mogao bolje organizovati; izrađen je sveobuhvatni set preporuka za ustavne reforme da bi ih potom suštinski odbacile političke partije kojima više odgovara održavanje statusa quo kojim su naučile navigirati.

Postoji nada da se možda otvara početak novog razmišljanja: U knjizi Rogera Hallama  Common Sense for the 21^st Century (Zdrav razum za 21. vijek) se predstavlja upotreba nasumično odabranih vijeća građana (nešto poput onoga što je korišteno u procesu Islanda) – ždrijeb – da bi se počelo približavati istinski reprezentativnim tijelima za vijećanje koja su u stanju promijeniti sklerotični politički sistem koji je doveo do strašnog manjka socijalnog povjerenja, kao i do odluka koje nisu efektivno adresirale prijeteću klimatsku katastrofu.

Knjiga je vrijedno štivo za studente demokratskih procesa, političkih nauka i analize konflikata.  Voljela bih da se u knjizi nalazi i više priča sa Peterovih putovanja po raznim zemljama i kontinentima koje opisuje. Upoznavši neke od njih kroz razgovore, i poznavajući njegov urođeni dar za započinjanje razgovora (na različitim jezicima) sa ljudima u pošti ili autobuskoj stanici ili piceriji, te anegdote iz direktnog razgovora sa ljudima bi bile pravi podsjetnik da na kraju dana ljudi – građani su ti na koje utiču posljedice sistema izbora i donošenja odluka sa kojima oni moraju živjeti, a koji osiguravaju ili istinski ne osiguravaju smislen glas o tome kako se odluke donose u njihovoj zajednici ili zemlji. Iskreno se nadam da će se one naći u njegovoj sljedećoj knjizi.

The post Ko odlučuje o tome kako mi odlučujemo? Recenzija appeared first on Democratization Policy Council.