Ko odlučuje o tome kako mi odlučujemo? Recenzija

Majority Voting as a Catalyst of Populism: Preferential Decision-making for an Inclusive Democracy (Većinsko glasanje kao katalizator populizma: Preferencijalno odlučivanje za inkluzivnu demokratiju), autor Peter Emerson, Springer, 2020.

English version here.

Petera sam upoznala prije 20 godina na nekadašnjoj godišnjoj ljetnoj konferenciji o temi demokratije i ljudskih prava u multietničkim društvima, u gradiću Konjicu, Bosna i Hercegovina.  To su bila optimistična vremena, pošto je u tim prvim poratnim godinama još postojalo kako osjetno olakšanje jer se okončao troipogodišnji rat u Bosni tako i osjećaj da život za ljude – i za zemlju – postaje bolji. Konferencija je bila mali dio te ere, a organizovao ju je jedan bosanski profesor koji je tokom rata otišao u Norvešku, ali je bio posvećen tome da okuplja naučnike i studente iz cijelog svijeta kako bi naučili lekcije iz strašnog raspada Jugoslavije, učestvovali u stvaranju novog, mirnijeg puta naprijed. Među tom generacijom je postojao istinski entuzijazam, čvrsto vjerovanje da ljudska prava nisu samo univerzalna, već da su doprinosila miru i sigurnosti ljudi; a osjećaj da je globalno širenje liberalne vrijednosti dobra stvar.

Peter je boravio u dijelovima Bosne tokom rata, a, oslanjanjući se na svoje lično iskustvo života u „mješovitom braku“ u Belfastu, Sjeverna Irska, imao posebnu perspektivu. Kako je putovao po Evropi i svijetu na svom prenosnom biciklu, on je bio prava osoba da govori o besmislu nasilnog sukoba, predatorskoj prirodi oportunističkih političara i manipulišući strahovima i razlikama kako bi kreirale realnosti „mi protiv njih“, i o potrebi za sveobuhvatnim učešćem građana u javnom životu kako bi se oduprijeli ovoj nesretnoj političkoj realnosti. U Derventi – gradu na sjeveru Bosne koji je etnički očišćen na početku rata – je postavljen kao posmatrač na prvim poratnim izborima u jesen 1996. godine. Izbori su imali za cilj da budu korak ka „normalnosti“, ali se brzo shvatilo da su bili preuranjeni, i efektivno su ih iskoristile iste nacionalističke stranke koje su vodile rat kako bi konsolidovale i „legitimizovale“ svoju kontrolu u miru.

Peterov dugogodišnji rad sa de Borda Institutom je zasnovan na njegovom prepoznavanju da izbori, kao vrhunac kolektivnog, javnog odlučivanja, jesu češće nego što nisu manjkavi usljed njihove same strukture. Prostim riječima, zašto ljude u „demokratskim“ društvima uče od rane dobi da je „demokratija“ jednostavno vladavina većine? Kako to da smo prihvatili da je 50% plus jedan odgovarajuća slika volje većine, i osnova za kohezivno i funkcionalno razredno vijeće, seosko vijeće ili državu? I koji bolji sistemi bi mogli pomoći da se osigura manje bipolaran, prepojednostavljen pristup zasnovan na odnosu pobjednik-gubitnik?

Napisao je brojne knjige, priručnike i članke u kojima je opisao bolje opcije, ne samo za izbore i referendume, već za sve oblike donošenja odluka. Ova najnovija impresivna knjiga spaja bogatstvo znanja o teoriji i zamršenostima različitih izbornih sistema, sa njegovim praktičnim iskustvom prilike da vidi na koji način se implementiraju ti sistemi. Ono što je važnije, on objašnjava kako nas je naše oslanjanje na manjkave sisteme odlučivanja dovelo do globalne demokratske krize.

Knjigu počinje pregledom sistema i varijacija izbornih sistema, opisujući laganijim iako informisanim tonom povremeno zbijene koncepte, uključujući glasanje s jednom preferencijom i različite obole preferencijalnog glasanja. Nakon što je objasnio ove koncepte, on istražuje pitanja koja mnogu ignorišu: na prvom mjestu ko odlučuje o tome koje opcije treba da budu na glasačkom listiću, i zašto smo došli do toga da prihvatamo da svako takvo glasanje ili referendum mogu biti samo binarni, sa samo dvije opcije, A ili B?  Umjesto toga, u istinski participativnom i reprezentativnom sistemu, proces utvrđivanja seta opcija koje će biti stavljene na glasanje bi trebao da bude prvi korak, nakon kojeg bi uslijedila demonstracija javne preference za te opcije.   

Ovo vodi ka objašnjenju sistema brojanja de Borda, u kojem glasači mogu da izraze svoja preferirana rangiranja u setu opcija. Ovaj pristup ne samo da dozvoljava veći broj opcija koje treba razmotriti, već i pomaže da se okonča problem (koji su posebno iskusili glasači u sistemu izbor relativnom većinom kao u SAD-u ili UK-u) razmišljanja na način da treba biti „praktičan“ i glasati za onog konja koji ima najviše šanse za pobjedu, a ne glasati prema svojoj savjesti. (To je ideja koja u SAD-u izaziva zanimanje, posebno na nivou gradova.) Da uzmemo primjer generičkog predsjedničkog scenarija u SAD-u, koristeći de Borda sistem, osoba bi mogla navesti kao svoju vrhunsku preferencu kandidata Green partije (Zelene partije), ali bi potom osigurala da njen glas ne bi bio „izgubljen“ navodeći kandidata Demokrata kao svoj drugi izbor.

Nakon svog objašnjenja tih osnovnih principa, on zatim uvodi niz poglavlja u kojima objašnjava kako su različiti regioni i zemlje u koje je putovao imale manje od idealnih rezultata „slobodnih i fer“ izbora nego što bi bilo moguće da su bili korišteni neki drugi sistemi. U Sjevernoj Irskoj, predstavljanje svega kao binarne opcije osigurava nastavak održavanja politike binarnog identiteta. U UK-u, ograničavanje referenduma za Brexit na dva prosta izbora ne samo da je isključilo inovativnije razmišljanje o odnosu Britanije sa EU, već je gurnulo građane u dva tabora koji sve više postaju ne samo oponenti već i neprijatelji, vodeći u procjep koji je podijelio ne samo zajednice već i porodice. Njegova revizija istorije tradicionalnih pristupa glasanju na Balkanu objašnjava istorijsku izbornu dinamiku koja je pomogla izbijanje ratova, a potom i ono što je ograničilo mir – posebno u Bosni.  On čitaoca podsjeća da Kina ima dosta dužu istoriju glasanja od mnogih zemalja na „Zapadu“, a dalje navodi kako je tamo korišteno donošenje odluka prostom većinom za najneliberalnije moguće ciljeve, i osujetilo svaku iluziju istinski više participatornih zajednica.  

Kada sam čula o njegovim putovanjima u Kinu (koja su prekinuta 2020. godine usljed pandemije COVID-19), bila sam šokirana da je mogao govoriti o ovim pitanjima tamo dok jednostavno nije pojasnio da nije govorio o glasanju, već o donošenju odluka u okviru zajednice. Zašto bi neka lokalna zajednica bila primorana da razmotri samo opciju A (investicija u bazen) ili B (investicija u park), kada ljudi zapravo mogu navesti svoje preference za oboje, i dodatno navesti šta misle i o zidu za penjanje? Odjednom postaje lako razmišljati o mnogim primjerima iz sopstvenog života gdje bi ova vrsta otvorenosti i fleksibilnosti rezultirala puno boljim ishodom za svakoga.

Ključna dodatna vrijednost ove knjige je ta da on forsira čitaoca da postavi pitanje temeljnih pretpostavki. Kako se može razmatrati širi istorijski zamah praksi participativnog odlučivanja kada zemlje – uključujući i one na „Zapadu“ koji je preuzeo istorijsko vlasništvo nad demokratskom praksom – nastavljaju da se suoče sa ozbiljnim nedstatkom socijalnog i političkog povjerenja i odgovornosti? Zašto postoji tolika želja da se pitanja tako uproste na način da debata „mi protiv njih“ postaje neizbježna? I zašto su društva toliko spora u procjeni toga na koji način se odluke donose i u pokušaju da poboljšaju prakse donošenja odluka, počevši od lokalne zajednice prema gore?

Dok su možda u prošlosti protivnici (uključujući one koji imaju koristi od polarizirajućeg statusa quo) mogli tvrditi da su takvi preferencijalni pristupi previše komplikovani za upravljanje, to više nije slučaj, jer su kompjuteri više integrisani u evidenciju glasa i potom njegovu obradu. Stoga je jedina stvar koja ovo sprječava edukacija glasača i politička volja.

Prilike su sasvim sigurno izgubljene. Kada se radilo na izradi izbornog zakona u Bosni i Hercegovini nekoliko godina nakon rata, Peterovi preferencijalni sistemi su bili među modelima koje je Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovina dobila na razmatranje. Na kraju, sistem koji su odabrale (vodeće političke partija sa lošim pastirskim upravljanjem bez vrijednosti od strane međunarodne zajednice) je bio možda i najgora moguća opcija, koja je prolongirala sistem koji ne samo da je ohrabrio i podsticao glasanje „za svoju“ nacionalnu partiju, već je i ojačao nacionalističke razlike na račun potencijalne građanske odgovornosti reafirmišući neotuđive osnovne izborne jedinice/distrikte koji su skrojeni etničkim čišćenjem u ratu. Nakon globalne finansijske krize, Island je inicirao široke javne konsultacije o tome na koji bi se način politički sistem te zemlje mogao bolje organizovati; izrađen je sveobuhvatni set preporuka za ustavne reforme da bi ih potom suštinski odbacile političke partije kojima više odgovara održavanje statusa quo kojim su naučile navigirati.

Postoji nada da se možda otvara početak novog razmišljanja: U knjizi Rogera Hallama  Common Sense for the 21st Century (Zdrav razum za 21. vijek) se predstavlja upotreba nasumično odabranih vijeća građana (nešto poput onoga što je korišteno u procesu Islanda) – ždrijeb – da bi se počelo približavati istinski reprezentativnim tijelima za vijećanje koja su u stanju promijeniti sklerotični politički sistem koji je doveo do strašnog manjka socijalnog povjerenja, kao i do odluka koje nisu efektivno adresirale prijeteću klimatsku katastrofu.

Knjiga je vrijedno štivo za studente demokratskih procesa, političkih nauka i analize konflikata.  Voljela bih da se u knjizi nalazi i više priča sa Peterovih putovanja po raznim zemljama i kontinentima koje opisuje. Upoznavši neke od njih kroz razgovore, i poznavajući njegov urođeni dar za započinjanje razgovora (na različitim jezicima) sa ljudima u pošti ili autobuskoj stanici ili piceriji, te anegdote iz direktnog razgovora sa ljudima bi bile pravi podsjetnik da na kraju dana ljudi – građani su ti na koje utiču posljedice sistema izbora i donošenja odluka sa kojima oni moraju živjeti, a koji osiguravaju ili istinski ne osiguravaju smislen glas o tome kako se odluke donose u njihovoj zajednici ili zemlji. Iskreno se nadam da će se one naći u njegovoj sljedećoj knjizi.